Novosti

Post 17, 3-9 Velik je, velik Abraham. Veliki vjernik. Nevjerojatan vjernik. Taj nije stalno kvocao: pa kako to može biti? Pa to je nemoguće? Pa tko je kad takvo što vidio? Tko je čuo takvo nešto? Ma pusti, izmišljene, bapske priče? Pričinjanja! Ne, taj je vjerovao Bogu. Vjerovao je iako se ništa nije događalo pred njegovim očima čudno, kao na primjer čudo pred Mojsijem kad je gorio grm, a nije izgarao, ili kad se štap pretvorio u zmiju itd. Vjerovao je Bogu koji mu priča o silnom potomstvu, slavnom potomstvu… dok još nema ni jedno dijete, ni jednog sina.

Isuse moj, vjerujem da si stvarno prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu. Volim te iznad svega i želim te u svojoj duši. Kako Te sada ne mogu sakramentalno primiti, dođi barem duhovno u moje srce. (Kratka stanka u kojoj se sjedinjujemo s Isusom) Tebe sada prisutnog, grlim i ujedinjujem se s Tobom. Ne dopusti mi da se ikada odvojim od Tebe. Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu Krv Isusa Krista, kao zadovoljštinu za naše grijehe, kao pomoć dušama u čistilištu i za potrebe svete Crkve. Amen.

Draga braćo i sestre, nakon jučerašnje pobune i nezahvalnosti Izraelaca prema Bogu, danas nam prorok Daniel u prvom čitanju donosi svijetli primjer trojice mladića koji su pokazali istinsku vjeru i ljubav prema “pravome” Bogu i odbili se klanjati božanstvima (kipu) koje su načinili ljudi, te su bili spremni dati svoje živote.  ”Znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao. Mi služimo i klanjamo se samo pravome Bogu.”

Draga braćo i sestre, ova korizma koju živimo, kao našu pripremu za Uskrs, posebna je i puna milosti za svakoga od nas, ako otvorimo svoje srce Bogu. Bog je uvijek prisutan u našem životu ali u ovo vrijeme kušnje, na poseban način… U knjizi Brojeva, čitamo danas o pobuni Izraelaca u pustinji. Stavimo taj događaj u širi kontekst… Bog dolazi spasiti svoj narod iz Egipatskog ropstva, Bog ih vodi kroz opasno područje pustinje u kojoj se ne može preživjeti bez njegove zaštite. Daje im ma’nu za jelo, brine se za njih, a oni postaju nestrpljivi.

Korizma ulazi u svoj vrhunac. Pred nama je peti tjedan našeg kršćanskog vraćanja u realnost, susretanja stvarnosti ovog svijeta. Korizma nas suočava s našom ljudskošću, postajemo svjesniji vlastite krhkosti, ona je naš susret s nevoljom, s nesrećom, naš sudar sa zlom, s tamnom stranom našeg ljudskog postojanja. Ove godine posebno. Čitav svijet mijenja se u sudaru s neizbježnom nevoljom, bolešću. Što nam evanđeoska riječ govori? Kojom snagom Isusov nastup i nama može biti snaga?

Danas je trebao biti u Gračišću, po “Stazi svetog Šimuna”, križni put mladih Biskupije porečke i pulske. Izuzetan i kvalitetan događaj. Neće ga biti. Neće biti uopće nikakvog okupljanja mladih vjernika. Bit će doma kao i svi ostali. Neće čuti poruku spasenja, onu njima približenu, njihovoj dobi, njihovim specifičnim problemima. A mladi, koliko god bježali ispod autoriteta i pouke, ipak i jedno i drugo trebaju za svoj pravilan razvoj, da se imaju u svom mladenačkom buntu o što oprijeti, u što uprti i tako isplivati na površinu, dignuti glavu iznad problema. Jeremija u današnjem odlomku govori da mu “Jahve objavi”, te zna.

Knjiga Mudrosti nam govori kako ljudi znaju biti jadni, koliko u njima zna biti zloće, kako još tu zloću žele opravdati višim ciljevima, a religiozni – i samim Bogom. Kad Biblija govori o pravedniku ne misli strogo pravno-zakonski-juridički… da taj nije napravio nikakvo zlo, nepodopštinu, falingu i slično. Ne, biblijski je pravednik onaj koji želi, traži, ispituje… što je volja Božja i to želi vršiti. Biblijski pravednik sluša riječ Božju i provodi ju u djelo; možda ne savršeno, ali kako najbolje zna, umije i razumije. Isus je u potpunosti izvršio volju Očevu.

U današnjemu evanđelju Isus nas poziva da ne tražimo slave od ljudi, da ne dopustimo da nas ljudski obziri vežu u potrazi za istinom i ljubavlju. Ako se želimo svidjeti ljudima ne možemo se svidjeti Bogu. Tko traži slavu od ljudi taj kaže: Isus nema u sebi Božje ljubavi. Božja se ljubav ne očituje u traženju ljudske slave nego u predanju života za drugoga i onda kada od toga nemam nikakve koristi. Bog ne želi svoje dobro kad nam kaže da ga ljubimo i slušamo nego naše jer zna kako nas je stvorio, da možemo doseći sreću jedino u njegovom zagrljaju. Zato nas poziva da sebi ne pravimo idole, lažne bogove od zlata i srebra, od onoga što je od ovoga svijeta nego da tražimo Boga da nas ispuni svojom ljubavi koja nas vodi ne do slave ljudske nego božanske, da slijedeći primjer Isusove ljubavi i mi po njemu postanemo…

Danas slavimo Blagovjest ili svetkovinu Navještenja kad je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će začeti i roditi Božjega sina po Duhu Svetome. Izaija i drugi proroci navještali su dolazak Mesije, Spasitelja i anđeo Gabriel objavljuje Mariji da će ona biti ta koja će roditi Božjega sina. Po njenom: “Neka mi bude po riječi tvojoj!” snagom Duha Svetoga u njenoj utrobi Bog postaje čovjekom, Bog se utjelovljuje. Kao i inače u povjesti spasenja tako i u ovom trenutku Božjeg utjelovljenja na djelu su sve tri Božanske osobe: Otac po anđelu Gabrielu navješta Mariji Isusovo začeće, po Duhu Svetome događa se utjelovljenje, utjelovljuje se Sin Božji. To je trenutak u kojemu sjeme Božjega kraljevstva biva zasađeno u svijet, i to sjeme do danas raste i donosi plod.