Župno hodočašće župe Majke Božje Fatimske u Podlabinu (23.-25.9.2022.)
Vjernici naše župe , uputili su se na hodočašće u Hrvatsko zagorje sa ciljem upoznavanja mnogih više ili manje poznatih svetišta u tome kraju. Prvi dan bio je rezerviran za razgled srednjovjekovnog dvorca Veliki Tabor, nekada u vlasništvu obitelji Celjski, danas Ministarstva kulture. Dvorac je savršeno očuvan, i svjedoči o bogatoj prošlosti toga kraja. Putovanje smo nastavili do baroknog grada Varaždina gdje nas je čekao obilazak grada koji je započeo sa posjetom groblju jednim od najljepših i najzanimljivijih posljednjih počivališta u našoj domovini.
Razgled smo nastavili uz veliku gradsku utvrdu, sve do trga, ulice i muzeja anđela, kako bi večer završili na svetoj misi kod kapucinera. Iako je bio petak, crkva je bila prepuna, i to velikim dijelom mladih ljudi. Nudila se i mogućnost ispovijedi. Propovijed je bila vrlo moćna i upečatljiva. Dotaklo se raznih tema, ali najvažnija poruka bila je da ne možeš dati ono što nemaš u sebi i da je ljubav zajedno s razumom najveća moć u djelovanju, životu i vjeri. Dan smo završili večerom u hotelu LeGus nadomak Varaždina, gdje smo vrlo brzo, umorni, ali ispunjeni zaspali.
Drugi dan na rasporedu nam je bio grad Čakovec i posjeta utvrdi Zrinski, nenadano smo naletjeli na manifestaciju Jesen u gradu koja je na neočekivan način obogatila naše hodočašće. Uz zvukove tradicionalne glazbe, nošnji i mirisa kolača uživali smo u obilasku utvrde koja svojom bogatom poviješću i zanimljivim postavama dočarava razdoblje od borbi sa Turcima Osmanlijama, pa sve do kraja 20. stoljeća kada se pretvara u muzej. Teška srca oprostili smo se sa Čakovcem i krenuli put Krapine. Prva postaja bio je muzej Neandertalaca na Hušnjakovu brdu. Muzej je bio posebno inspirativan zbog mnogih znanstvenih saznanja, ali i brojnih citata iz Biblije poput onih iz knjige Postanka. Na kraju svega zaključujemo kako je nešto tako savršeno, kao što smo mi, kao što je svako živo biće na ovome svijetu, produkti Božjega djelovanja i kako zaista možemo biti istinski zahvalni na životu kojeg nam je podario i slobodi izbora da biramo samo dobro.
Potom posjećujemo Franjevački samostan u Krapini, istinski dirnuti fratrom koji nas je dočekao, njegovom jednostavnošću i pristupačnošću, te toplinom koju nam je udijelio. Nakon obilaska samostana i njihove vrlo bogate ostavštine pristupamo zajedničkoj svetoj misi i klanjanju pred presvetim. Duboko dirnuti i zahvalni na toploj dobrodošlici fratar se s nama oprašta uz čašicu rakije i dvije košare jabuka.
Nastavljamo put hotela puni dojmova. U hotelu se održava vjenčanje koje je očito dobar znak i prati nas i na ovom hodočašću kao i prošle godine u Šibeniku kada smo susreli svadbenu povorku pred katedralom Sv. Jakova.
Posljednji dan hodočašća, sveti je dan, svečana nedjelja i vrhunac našega puta. Posjećujemo Lobor, najstarije svetište u Hrvatskom zagorju posvećeno Majci Božjoj Gorskoj. Put do svetišta je vrludav i zahtjevan, ali uz Božju pomoć naš nas šofer Oliver sigurno vodi svim putevima. Na ulazu nas dočekuju svećenici župe Lobor sa svojim orguljašem i dijelom crkvenog zbora. Nakon opisa i uvoda o povijesti svetišta pristupamo svetoj misi na kojoj je moguća i ispovijed. Uz zvuk srednjovjekovnih orgulja i zajedničko pjevanje, misa je bila dodatno produhovljena i svečana. Neposredno nakon mise pozivaju nas da prohodamo oko oltara i kipa Majke Božje Gorske pri čemu mnogi od nas duboko dirnuti i zaplaču osjetivši duhovnost ovoga mjesta.
Put nastavljamo u Mariju Bistricu te nakon obilnog i pravog nedjeljnog ručka krećemo na Križni put uz samo svetište. Križni put je svet i pomalo intiman, svako toliko neka posebna grupa hodočasnika kreće se u svom ritmu ponizno zastajkujući kraj svake postaje. Sretni, ispunjeni i zahvalni nastavljamo put našoj kući.
Svaki je dan hodočašća bio ispunjen zajedništvom i molitvom, najprije jutarnjom, zatim krunicom, te kao vrhunac slavlja svakoga dana svetom misom.
Dok sam pisala ovaj tekst nije mi se slučajno u ruci našla knjiga Jure Ćurkovića pod nazivom Svjetionik života. On je u svojoj knjizi opisao svoje hodočašće ali je iznio jednu divnu rečenicu: „ Hodočašće je važan događaj u životu svakoga vjernika. Ono je slika ljudskog života. Podsjeća nas da je čovjek od rođenja do smrti putnik, da za njega na ovom svijetu nema stalnog boravka, da je na putu između dvaju svjetova od kojih je prvi prolazan, a drugi vječan. „
O velikoj važnosti ovoga puta, svjedočili su mnogi naši hodočasnici na samome putu, a svaki od nas nosi zavjet koji ga je doveo na taj put. Ono što nas je okupilo bila je vjera, koja nas je držala u zajedništvu te je Bog kroz svakoga od nas kazivao svoju riječ na samo njemu znan način. Do nekoga sljedećeg hodočašća… (Silvia Česnik)
