Komentar čitanja – Peti dan Vazmene osmine, 16. travnja 2020.
ČITANJA: Dj 3, 11-26; Ps 8, 2a.,5-9; Lk 24, 35-48
Draga braćo i sestre, današnje se Evanđelje nastavlja na ono jučerašnje o Emausu. Dvojica učenika nakon što su prepoznali Isusa u “lomljenju kruha” vraćaju se iz Emausa ponovno u Jeruzalem i iznose ostalim učenicima svoje svjedočanstvo o susretu sa Uskrslim Kristom. Tada čuju da se Isus nije samo ukazao njima, nego i drugim učenicima, među kojima i apostolu Petru…
Dok su oni međusobno razgovarali i radosno slušali iskustva drugih učenika sa Uskrslim, iznenada se pojavi Isus posred njih i reče im: “Mir vama!” To je tako bilo iznenada, neočekivano, da su učenici zbunjeni i prestrašeni svašta mislili u svojim glavama… Isus ih blago prekorava zbog njihovog straha i njihove sumnje. Tada da bi ih smirio i uvjerio pokazuje im probodene ruke i noge. Traži od njih da ga opipaju kako bi se uvjerili da on nije duh nego isti onaj Isus koji je bio razapet na križu, položen u grob ali sada Uskrsnuo. Daje im još jedan dokaz da nije duh, pred njima je pojeo komad pečene ribe. Tada im je počeo tumačiti pisma, otvorivši im pamet, da sve mogu razumjeti te su razumjeli što je o njemu napisano u psalmima i prorocima… Isus traži od njih da budu svjedoci…
Braćo i sestre, kao što vidimo u apostola tako je i kod svakoga od nas, vjera u Isusa Krista, Uskrsloga i proslavljenoga nikada ne dolazi odjednom i u punoj mjeri, nego nam se daje “po mjeri dara Kristova” i po našoj otvorenosti tj. sudjelovanju u milosti Božjoj.
Ono što treba obilježavati Isusove učenike, kršćane jest taj Mir koji nam Isus daje, koji nije mir od ovoga svijeta. To u ovoj krizi jako dobro možemo primjetiti. Mir od ovoga svijeta je dolazio (iako je i to dar Božji) od toga da sam bio zdrav, i fizički i psihički (bez nekih većih osjećaja krivnje i noćnih mora), da nisam imao nikakve veće probleme sa zakonom, rodbinom i susjedima, da sam imao posao i relativno dobru plaću, da me nitko nije gnjavio i sputavao, nego sam se osjećao slobodno, radio i išao kamo bih htio… Tu se može pribrojiti i sve zadovoljstvo koje nam dolazi od znanja, spoznaje nekih stvari ili događaja, užitak, koji nam pruža hrana, tijelo i svi drugi mogući užici, ugode i ostvarenja u tijelu pa i duhu… Uz to ako imam obitelj, pa kojeg prijatelja, pa makar i psa, ili ako sam doživio da sam za nekoga važan ili važna, da me netko voli – to bi bio maksimum od mira koji može dati ovaj svijet…!
Mir Kristov – Božji, je sve ovo, ali postavljeno na drugačiji način: primnjeno sa poniznošću, strahopoštovanjem i velikom zahvalom. Življeno sa odgovornošću i svješću da ništa nije naše nego nama je darovano za našu izgradnju i korist drugih, ako je življeno tako, tada se još intenzivnije doživljava… Bog nam želi mnogo više dati, zato Isus svojim učenicima daje puninu Mira. To je njegov mir, Mir Uskrsloga koji je izvojevao svojom posvemašnjom poslušnosti i vjernosti svome Nebeskom Ocu. Mir koji je platio svojom krvlju na križu. Mir koji nam je omogućio svojom pobjedom nad smrću. Zato Njegov Mir u onima koji ga primaju djeluje tako da uništava svaki grijeh, odgoni svaki strah a naročito strah od smrti – ništavila, vraća milosti koje smo izgubili, otvara srce za Boga i doživljava Božju blizinu i ljubav. Osposobljava čovjeka da primjeti njegovu ljubav i brigu za sva stvorenja. Daje mu srce koje poštuje I brine se za sva stvorenja, daje mu ljubav za sve ljude i čini ga Njegovim svjedokom… Sve posjeduje a do ništa ne drži, jer zna da je u Bogu jedino bogatstvo. Živi na zemlji a srce mu je već u nebu, Bogu njegovom. Može uživati u svemu ali u stvarnosti jedino čezne za Bogom svojim…
Zato se vjera naša a i Božji Mir u nama polako ugrađuje…
Za početak, dosta je mira kao “gorušičino zrno” da bismo bili Božji.
Bog vas blagoslovio!
vlč. Mirko Vukšić