Komentar čitanja – Četvrti dan Vazmene osmine, 15. travnja 2020.
ČITANJA: Dj 3, 1-10; Ps 105, 1-4., 6-9; Lk 24, 13-35
Draga braćo i sestre, današnje nam Evanđelje donosi susret Uskrslog Isusa sa učenicima koji su išli u Emaus. Radosna vijest o Isusovom Uskrsnuću, među apostolima i učenicima se brzo proširila ali nije kod svih donijela jednake učinke.
Vijest da je Isus Krist uskrsnuo, bazira se na Istini, na povijesnim činjenicama koje su apostoli, učenici, žene i drugi: vidjeli, čuli i doživjeli… Sami se uvjerili te posvjedočili (prenijeli) nama. Evanđelja nam ne skrivaju početnu njihovu nevjeru, sumnju, sporost u razumijevanju i prihvaćanju nego nam kronološki, sa više strana, nižu događaje kako bismo i mi povjerovali, osvjedočili se te postali njegovi učenici.
Dvojica Isusovih učenika (ne apostola) vraćaju se iz Jeruzalema svojim kućama. Međusobno su razgovarali i raspravljali o Isusu, o njegovoj muci i smrti ali i o prvim vijestima koje su dolazile o njegovom uskrsnuću, no, to im se činila samo kao tlapnja. Nakon Isusove smrti nitko i ništa ih više nije mogao zaustaviti u Jeruzalemu. Vjerovali su, da je Isus onaj koji “ima otkupiti Izraela…” a njega razapeli…
Zaustavit ću se samo na ovome djelu evanđelja.
Koliko smo se samo mi puta ponadali za nešto u svom životu, počeli gajiti nadu, iščekivali da će to ići u ovom ili onom smjeru, kad ono ništa. Sve je završilo drugačije. Tako i u našem odnosu s Bogom, u našem duhovnom hodu, često nije onako kako mi mislimo ili želimo. Kao Marija Magdalena koja je u jučerašnjem Evanđelju tražila mrtvoga Isusa a On joj se hoće dati živ… tako i ova dva učenika ne mogu nastaviti vjerovati Isusovim riječima jer su razočarani, jer su imali svoje ideje, što i kako bi Isus trebao djelovati, i to ih vraća u prošlost, nemaju više nadu. Ništa se više ne može…?
Koliko Isus voli svakog čovjeka, svakog svoga učenika, koliko poznaje poteškoće i sumnje da je izabrao baš njih dvojicu da njima preko Pisama kroz Povijest spasenja pokaže kako je to sve bilo u mudrom Božjem planu, i da se sve to moralo dogoditi…
Tako je braćo i sestre sa svakim čovjekom na zemlji. Danas praktično ne postoji u ovome svijetu niti jedan čovjek koji ne bi čuo za Isusa Krista, koji nije došao u takvu životnu situaciju da ne mora zauzeti stav, da se ne mora odrediti, da li da prihvati Isusa i krene ga upoznavati i slijediti ili da ga odbaci misleći da je to tlapnja ili nema volje i želje pustiti ga u svoj život… Kada Isusa pustimo da s nama hoda… tada nam počne otkrivati Pisma a u nama počne gorjeti srce… tada ga prepoznamo Živoga i djelatnog!!!
Pustimo Ga u vlastiti život i naš hod ovom zemljom bit će ispunjen!!!
Bog vas blagoslovio!
vlč. Mirko Vukšić