Odlomak evanđelja dio je teksta kojim sv. Ivan evanđelist sastavlja i piše Isusov oproštajni govor. Isus zna da je pred dovršetkom svog puta. Svjestan smrtne opasnosti, na večeri s prijateljima koja je njegova posljednja večera, Isus im govori ono što mu je doista na srcu. Apostoli ponešto shvaćaju, više se čude, a tek događaji poslije Uskrsne nedjelje pokazat će puninu te riječi. One se ispunjaju tek kad Isus više ne bude s njima. Zašto je to tako, zašto nisu odmah sve razumjeli? Današnji odlomak evanđelja nudi nam ključ kojim toj tajni možemo pristupiti. Odlomak je uokviren izrekom Isusa na početku "ako me ljubite zapovijedi ćete moje čuvati" i na kraju "tko ima moje zapovijedi i čuva ih taj me ljubi".

Dvije su važne riječi tih izreka: ljubav i zapovijed, koje je potrebno razumjeti onako kako ih razumiju oni kojima su rečene. Danas, razna naša razumijevanja tih riječi mogla bi nas odvesti u neka čudna razmišljanja. Danas, te riječi zatrpane su čitavom šumom značenja.

Riječ 'ljubav' doživjela je pravu inflaciju: toliko je korištena u svakoj prilici i neprilici, toliko je iskorištena da bi označila često i kontradiktorne stvarnosti. U ovom, Isusovom govoru riječ ljubav jednostavno označava prijateljski odnos: označava poštivanje, uvažavanje drugog u tolikoj mjeri da njegove vrijednosti uzimaš kao svoje vrijednosti, da cilj koji drugi želi ostvariti uzimaš sebi za cilj, da htjenje koje drugi ima sebi postavljaš kao nastojanje, da radost tvog življenja i djelovanja bude dobro drugoga - onog koga ljubiš. Ljubav tako postaje više od prijateljstva, ona oblikuje tvoj život po vrijednostima onoga koga voliš.

Jednako tako kao i riječ ljubav, riječ zapovijed u našoj zapadnoj kulturi oblikovana je grčko-rimskim vojničkim i pravnim značenjem. Odmah nas upućuje na zakone, na pravila, na propise, na hijerarhiju vlasti, na komande, na naredbe. Jasno nam odmah u pamet priziva ispunjavanje i neispunjavanje, nagradu i kaznu, bivamo i nehotice uvučeni u igru moći, vlasti; i nehotice u nas se uvlači strah, oprez… Što Isus označava tom riječju? On je sin židovske kulture, vjere, povijesti… A ta kultura, ta religioznost u bitnom je obilježena riječju Zakon. Tom riječju objedinjeni su društveni, kulturni, vjerski život s individualnim vrijednostima koje nose svakodnevni život pojedinca. Na koncu to je riječ za životni put kojim svaki čovjek ostvaruje sebe pred licem ljudi i pred Bogom. Zapovijed nije tek slovo nego izrečena življena vrijednost koja nosi život pojedinca tako da bude dostojan Božjeg savezništva.

Isus govori: vi kao moji prijatelji svoju ljubav prema meni iskazujete tako da svoj život oblikujete po vrijednostima za koje sam spreman životom posvjedočiti. A Isusova vrhunska vrijednost, njegov put sažeo je kao zapovijed ljubavi. Ljubav je odnos prema Bogu, a ta povezanost potpuno je oblikovala i njegov odnos prema čovjeku. Posljedično se očituje u služenju, u uvažavanju konkretnog čovjeka, onog u neposrednoj blizini, onog čiju potrebu susreće svakodnevno. To nastojanje sa svakim čovjekom, u Isusu je posve očito iskazano kao Božje čovjekoljublje. Tu Božju blizinu čovjeku koju je svojim životom posvjedočio, na svom odlasku Isus obećava zagonetnom rečenicom. Isus kaže da će moliti Oca da kad on sam bude od njih otišao da im pošalje drugog branitelja.

Ovo je još jedna zanimljiva riječ. Branitelj, riječ je grčka, uzeta iz sudskog miljea, u tekst unosi sav svoj smisao: označava nekog tko savjetuje, tko brani, nekog tko pomaže pred sudom. A sud kaže istinu o nekom, sud otkriva krivicu, sud se sprema izreći kaznu … Zanimljivo, u tekstu Isus kaže drugog branitelja, smatrajući sebe braniteljem koji odlazi. Nismo baš često o Isusu razmišljali kao o branitelju. A slika je jako govorila. Svijet u kome je živio, znali su to slušatelji, bio je obilježen silom, nasiljem, krivnjom, patnjom, zlom… Često su oni koji su bili najslabiji proglašavani najvećim krivcima. Kultura krivnje vezana je na kulturu moći, na kulturu sile!

Nije li tako do današnjih dana? Koliko smo puta bili nemoćni u susretu sa zlom, koliko i sami spoznali vlastitu nevolju, vlastito zlo? Tko je taj tužitelj? Tko to ukazuje da čovjek ne vrijedi, tko je to spreman poniziti čovjekova nastojanja, tko je spreman isticati ljudsku sklonost zlu, tko ukazivati na krivce, tko to ljudskoj nevolji osudom dodaje težinu, tko to ukazujući na zlo zapravo čovjeka stavlja u lance? Tužitelj čovjekov upravo je onaj koji ga nagovara na svoj put zla! Šaptač i Lažljivac! Jesmo li i mi često tužitelji?

Isus je bio branitelj: koliko puta je svom bližnjem izrekao oslobađajuću riječ, odnio bol, vratio dostojanstvo, koliko je puta izrekao nevoljniku: hajde, jednostavno kreni dalje, zlo, grijeh, više ne gospodare tobom? Isus branitelj… No, nije to činio samo jer bi se sažalio, jer bi bio dobra srca, jer bi bio humanitarac, jer bi bio potaknut potrebom bližnjega… Isus ima još važniji motiv i često je bio tužan kad taj motiv nije bio prepoznat. Motiv Isusove obrane čovjeka je Radosna vijest. Isus živi Radosnu vijest, a ona glasi: nastupilo je vrijeme Božje blizine čovjeku. Bog sam, zainteresiran je za uspjeh čovjeka, Bog sam spreman je ispuniti sva čovjekova nastojanja na dobro. U tom poslu više nije ključna riječ neuspjeh, nije više ključna bitka protiv zla, nevolje, grijeha, važnije je činiti dobro, važnije je ublažiti nevolju svojom blizinom, poništiti grijeh drugoga svojom ljubavlju.

Opraštanje je početak odnosa među ljudima - jer sam Bog to čini - tako i vi činite. Isus to čini, u njemu Božja blizina čovjeku započinje novu povijest. S Isusom braniteljem čovjeka Bog presuđuje u korist čovjeka - brišu se svi promašaji, sad imaš snage za novi korak u činjenju dobra.

Isusovim odlaskom, Bog ne prestaje biti čovjekoljubac, Bog ne prestaje biti Prisutni. Početak povijesti te blizine započet s tim izuzetnim čovjekom iz Nazareta pokazao je kako je moguće ljudski živjeti tu Božju ljubav prema čovjeku. Moguće zato jer se s Isusom otvara nova ljudska dimenzija, dimenzija neba. Isus uskrsli, nebo spaja s ovim našim vremenskim postojanjem. Nebo više nije tamo negdje, daleko i nedohvatno. Isusov odlazak ne znači Isusovu odsutnost. Isus uskrsli, ostat će živ među nama na jedan nov način; ne više na jednom određenom mjestu! Isus u Božjem kraljevstvu, prisutan postaje svakom mjestu, svakom vremenu, blizu je svakom od nas.

Za to zajedništvo s Isusom rađa nas Duh Božji – nova blizina. Kao što je u počecima Duh bio sila stvaranja svega što postoji, tako je po Isusovom prolasku sila stvaranja novog postojanja. Drugi Branitelj stvara zajedništvo neba i zemlje. Vremensko postojanje postaje obogaćeno, ispunjeno i dovršeno Božjim beskrajem. U tom Kristovom načinu postojanja, svaki čovjek pozvan je Božjim Duhom oblikovati vrijeme i prostor svog postojanja. Otad čitavom poviješću posijani su ljudi ljubavi, oni koji prepoznaju da čovjek u činjenju dobra nije sam, da ne stoji tek na vlastitim snagama.

Isus svojim prijateljima na odlasku pokazuje kako prepoznati, kako se uključiti u to zbivanje dobra. Ljubav je ta veza savršenstva, po njoj Drugi Branitelj, Duh životvorni Božju blizinu doista ozbiljuje u ljudskom življenju i kroz čovjekove aktivnosti. To je Isusov obrazac življenja! U tu vrhunsku vrijednost, u takvu zapovijed, Isus zove svoje prijatelje.

Siniša Novak, dipl. teolog

 

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.