Ivan Bosco ili kako on više voli da ga se zove „don Bosco“ rođen je u malom mjestu Becchi u Italiji 1815. godine u siromašnoj obitelji. Za ono vrijeme bio je jako nadaren i zato je, umjesto da radi na polju, otišao na školovanje. S 12 godina odlučio je postati svećenik, ali drugačiji od ostalih – htio je raditi s djecom i mladima. Zaređen je 1841. godine kada je imao 26 godina.

Kao mladi svećenik, po prvi put počinje se susretati s djecom i mladima izloženima uličnom životu. Don Bosco je vidio kako ih iskorištavaju za rad i kako, bez obzira na to, nemaju dovoljan prihod da prehrane svoju obitelj. To su bila djeca bez jednog ili oba roditelja, prepuštena sama sebi. Živjela su samo od onog što su ukrala i zato su završavala u zatvoru. Don Bosco nije htio dopustiti da njihove mlade duše propadaju. Htio im je pomoći. U početku ih je pozivao na nedjeljne kateheze , a osmislio je i razne igre kojima ih je još više privukao. Kasnije osniva prvi oratorij („mjesto molitve“). Kao što doslovni prijevod to govori, molitva je bila aktivnost koja se tamo najviše odvijala.

Don Bosco je, kako kaže, „za njih učio, za njih radio, za njih živio i za njih je bio spreman dati i život.“ On je njima dao ono što oni nikada nisu osjetili – ljubav, toplinu doma, zajedništvo, ali najbitnije od svega, dao im je nadu – da svatko može biti sretan i da se svatko može promijeniti ako pusti Gospodina u svoje srce. On je bio osoba koja im je pokazala da Bog postoji i da ih voli baš takve kakvi jesu. Don Bosco je, zahvaljujući velikoj Božjoj milosti, bio jedina osoba koja od njih nije ništa tražila, ali ih je beskrajno ljubila! Možemo reći da je on bio istinski borac za njihove duše.

Neka nas na svakom koraku prati don Boscov zagovor kako bismo se i mi borili za spas vlastite duše, ali i svih ostalih duša, naročito onih koje najviše pate. Molimo za sve duše, da dopuste Isusu da ispuni njihova ranjena srca svojom beskrajnom ljubavi i milosrđem i da ih kada dođe čas, dovede k sebi. Amen. (PŠ)

 


Papa Franjo je 2019. godine ustanovio Nedjelju Riječi Božje apostolskim pismom u obliku motu proprija „Aperuit illis“ te odredio da se svake godine III. nedjelja kroz godinu, posveti spomenu, razmišljanju i širenju Riječi Božje.

Dokument je objavljen na liturgijski spomen sv. Jeronima, na početku 1600. obljetnice preminuća tog glasovitog prevoditelja Biblije na latinski jezik, koji je govorio: „Nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista“.

On započinje odlomkom iz Lukina Evanđelja (Lk 24,45) u kojemu se govori o uskrslom Isusu koji se ukazuje okupljenim učenicima: Tada im otvori (aperuit illis) pamet da razumiju Pisma. Tim zbunjenim i prestrašenim ljudima – napisao je Papa – objavljuje smisao uskrsnoga otajstva, odnosno da je, prema vječnom Očevu naumu, Isus morao podnijeti muku i uskrsnuti od mrtvih kako bi pružio obraćenje i oprost grijeha; i obećava Duha Svetoga koji će im dati snage da budu svjedoci tog Otajstva spasenja.


U ponedjeljak, 17. siječnja, u Kršanu je svetom misom svečano proslavljena svetkovina sv. Antuna Opata u istoimenoj župnoj crkvi. Euharistijsko slavlje predvodio je mjesni župnik vlč. Josip Peteh, u koncelebraciji subraće svećenika Labinskog dekanata prevođenih dekanom prečasnim Mirkom Vukšićem. S obzirom da je riječ o radnom danu na misi se okupio lijepi broj vjernika s područja čitave Labinštine.

Misno slavlje proteklo je u naglašeno svečanom tonu. Tome je svojim vrsnim umijećem vlastiti obol svakako dao i vlč. Wojciech Wlazlo, mladi kapelan u župi Gospe Fatimske u Labinu donjem. On je, na sebi svojstven način, znalački otpjevao tekst evanđeoskog ulomka, nesebično pokazavši još jednom svu raskoš vlastita talenta i neospornog pjevačkog umijeća čime je samo slavlje zadobilo još svečaniju notu.


Pri kraju nastave, srednjoškolski vjeroučitelj po običaju upita: "Ima li pitanja?" I dok su se drugi već spremali na svršetak sata, jedan učenik podigne ruku i upita: "Velečasni, a koji je smisao našega života?" Neki su se nasmijali, drugi naljutili što odugovlači nastavu, a vjeroučitelj mirno pogleda učenika da provjeri ozbiljnost pitanja. "Reći ću ti." I iz lisnice izvadi okruglo ogledalce i reče: "Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života..." (Robert Fulghum)

Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki; darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno. ( Ljudevit Anton Maračić)


Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.