Ovo smo ljeto imali priliku upoznati peteročlanu obitelj iz Mađarske koja je došla na ljetovanje u naš kraj. Budući da su katolici, zanimalo nas je kakav je život Crkve u Mađarskoj pa u nastavku donosimo intervju s ocem obitelji Zsoltom Szabadkai.

 Jeste li aktivni član vaše župske zajednice? U čemu se sastoje Vaše aktivnosti?

Ne znam kakav sam član u župi, moglo bi se reći da sam aktivan. Radim u pokretu Cursillo kao suradnik. Organizirao sam mnogo Cursilla. U Mađarskoj također imamo priliku održati takav duhovni program u zatvoru. Uglavnom sam u zatvorskom Cursillu. Obožavam voziti motor pa sam tražio zajednicu u kojoj bih mogao biti i voziti se s kršćanima. Tako sam osnovao Mađarsku kršćansku zajednicu motociklista. Ovo je međuvjerska zajednica koja nije izričito katolička. Snažno evangelizirajući zajednicu na raznim automobilskim festivalima i u klubovima svjedočimo o Isusu. Supruga i ja smo u lokalnoj obiteljskoj zajednici Mecs. To podrazumijeva mjesečno druženje s 5 drugih parova s kojima radimo na određenim temama. Prisutno je duboko zajedništvo, možemo se međusobno jačati iskrenošću i povjerenjem.

Cijeli članak >

U ponedjeljak, 4. listopada, župa Gospe Fatimske je proslavila svoga zaštitnika sv. Franju. U svečanoj sv. misi koju je predvodio gornjolabinski kapelan vlč. Janez Barborič, osjetilo se zajedništvo i povezanost kako svećenika labinskog dekanata, koji su sudjelovali u koncelebraciji, tako i njihovih vjernika. Ponosni smo i zahvalni Bogu što je Labinski dekanat obogaćen mladim svećenicima koji su zdušno prihvatili rad na ovoj labinskoj njivi uz iskustvo svojih starijih kolega. 

Vlč. Janez se u homiliji osvrnuo na život sv. Franje koji je u mladosti živio životom običnog mladića ali je susrevši živoga Boga promjenio svoj život. Govoreći o nekim događajima iz Franjina života, spomenuo je činjenicu kako je sv. Franjo prvi osmislio žive jaslice. Na poseban i dostojanstven način je Franjo cijenio službu svećenika jer po svećeničkim rukama dolazi Isus u euharistiji pa makar on bio najgrješniji čovjek. Predvodnik slavlja se u par navrata obratio i vjeronaučnoj djeci koja su ispunila prve redove u crkvi a koja su došla u pratnji svojih vjeroučiteljica. Na kraju sv. mise uslijedio je blagoslov djece za početak nove školske i vjeronaučne godine, a druženje se nastavilo ispred crkve u prekrasno uređenom prostoru. (LB) 

Nakon godine i pol korone mislim da si svaki čovjek zaželi malo putovati, izaći i družiti se. Čim se pružila prilika i meni je došlo na pamet idemo hodočastiti Gospi Sinjskoj. U lipnju ove godine vlč. Blaž Bošnjaković se složio s mojim planom i dao mi „slobodne ruke“. Odmah sam se bacila na posao, valjalo je smisliti program, naći hotel, postići dobru cijenu i onda sve to složiti u jedan paket. Moram priznati nije bilo lako. Korona još vlada, ljudi nemaju previše novaca, ali ima i želje i vjere i tako se sve pokrenulo. Javljali se ljudi polako, netko odustao, netko obolio, pa se opet javili i na kraju je došao i dan polaska 24. rujna. Nas 39 hodočasnika iz Labina, Sv.Lovreča, Koromačna i Kaštelira krenulo je autobusom put juga sa malim zakašnjenjem. Prva postaja - Zadar. Tamo nas je čekala vodičkinja Ivana koja nam je pokazala najzanimljiviji dio grada. Važno je bilo posjetiti časne Benediktinke koje imaju krasan muzej „Zlato i srebro Zadra“, trebalo je vidjeti katedralu Sv. Stošije, crkvu Sv. Donata i obavezno čuti i vidjeti morske orgulje. Moram priznati da smo malo brzali u Zadru da bi uspjeli sve vidjeti u Šibeniku, i tamo smo malo zakasnili, ali ipak naš vodič Andreas proveo nas je kroz grad. Osim grada imali smo prilike vidjeti i povorku razdraganih svatova kod katedrale Sv. Jakova koju smo kasnije i posjetili. Svetu misu imali smo u Marijinoj crkvi iz 15. stoljeća. Šibenik nas je oduševio, a pogotovo prekrasna krstionica u katedrali. Jeli smo i jedan od najboljih sladoleda ikad. Oko 19 sati stigli smo umorni, ali sretni u naš hotel. Mi bukirali tri zvijezdice našeg „Niku“, a dobili 4 plus zvjezdice, našeg Jakova (hoteli imaju imena svetaca). A hotel- divota, raj, kako su ga mnogi opisali. Sobe ogromne, može se i plesati, hrana za poželjeti, a osoblje nasmiješeno! Svi razdragani, svi pozdravljaju, a taj osmjeh, mnogi u turizmu bi mogli učiti od njih! Pa kako ne biti oduševljen. Nakon prospavane noći i dobrog doručka, drugi dan nastavljamo put nacionalnog parka Krka. Što reći? Stvorio Bog nama ljepotu, da je ne možeš opisati. Teče rijeka, prelijeva se voda preko kaskada tvoreći slapove, kamen i zelenilo okružuju plavu vodu koja se spojila sa nebom! Čudesno! Nakon toga etnoland - Pakovo Selo. E tamo nas je dočekala Ane i mnogo nam toga objasnila. Najprije smo se okrijepili domaćom rakijom, a onda nas je Ane odvela u „Didovu kuću“, i to najprije u radnu sobu gdje se rezultati vide nakon 9 mjeseci (danas tu sobu nazivamo spavaća soba, ali nema baš mnogo rezultata). Vidjeli smo i stari tkalački stan koji je curi nekada osiguravao dobru udaju ( da ima čime tkati odijela, dotarica je to). Objasnila nam Ane da su okruglije cure nekad bile na boljem glasu od mršavih cura ( a što bi ja onda dobra prilika bila). Naučili smo da je udata žena nosila veliku torbu, a neudata malu, a žene sa ruksacima da su jako sumnjive. Vidjeli smo stari didov tronožac ( na tri noge se sjedilo radi neravnog tla), posjetili staru kuhinju koja je ujedno bila i blagovaonica i dnevna soba, a po potrebi i spavaća soba. Probali drniški pršut sa toplim domaćim kruhom i konstatirali da ne možemo odlučiti da li je bolji pršut ili kruh. Odvela nas Ane i do konobe, da popijemo čašu crnog vina, da se okrijepimo. I, naravno, onda ručali, onako po starinsku, na žlicu, kao kad su gosti dolazili, teleći gulaš sa krumpirom i bižima. Hvala Ane i Joško što ste se iz Njemačke vratili u didovu kuću da nam pokažete kako se nekad živjelo u Dalmaciji. Vratilo me to u moje djetinjstvo kada sam provodila ljetne praznike u Dalmaciji kod babe i dida. Ma nema do didove kuće i babina kruva! Nakon ručka Trogir, grad pod zaštitom Unesca. Grad izgrađen od krasnog bijelog kamena stoji okružen plavetnilom mora. Naša nas je Beti provela kroz grad, a bome smo i tamo pojeli dobar sladoled. U katedrali Sv. Lovre smo imali sv. misu, a nakon mise naš nas je Ivan iz Trogira (nije zaštitnik Sv. Ivan, ali je ipak Ivan) proveo po katedrali i njezinoj riznici. Ajme lipote, što bi rekli Dalmatinci! Povratak u hotel uz molitvu i dobro raspoloženje. Opet hrana! A moraš sve probati, a ne znaš što bi, oči veće od želuca, ali nije to svaki dan! Treći dan, opet nakon obilnog doručka napuštamo hotel i krećemo put Sinja. U autobusu smo naučili pjevati pjesmu O Gospe Sinjska - išlo nam je kao po loju. U Sinju smo u svetištu Gospe Sinjske imali sv. misu. Uđeš u crkvu, gledaš oltar, oko oltara, iznad, ispod, sa strane i ne vidiš čudotvornu sliku Gospe Sinjske, ja sam je osobno tražila jedno petnaest minuta i otkrila da je sa strane na lijevom bočnom oltaru. Malo me moram priznati pogodilo da Gospe nema u sridini, ali tamo na bočnom oltaru je ona divna, okrunjena zlatnom krunom, gleda na puk svojim milostivim očima kao da poručuje, nisam ja od nekad, ja vas i danas čuvam. Misa prekrasna, u 11:30, već peta po redu, a još su dvije na večer, a naroda u crkvi mnogo pa čak i puno mladih! Da poželiš da toga i kod nas bude više! Nakon mise slikali smo se na gospinu oltaru i otpjevali joj pjesmu, mnogi Sinjani su pjevali sa nama, pohvalili nas, a srce nam je postalo veliko, hoće iskočiti iz grudi. Nakon sv. mise, a što drugo nego ručak. Porcije velike toliko da mnogi nisu mogli sve pojesti, ali od viška glava ne boli! I na kraju, posjet Muzeju sinjske alke, vodič nas vodi kroz muzej, a mi gledamo one figure alkara i konja u prirodnoj veličini. Konje vrane, brkate harambaše u narodnim nošnjama ukrašene tokama kraj njih stupaju alkarski momci, gledamo štitove, sablje i kubure i naravno gledamo Gospu. Zahvaljujući njoj Sinjani obraniše grad 1715. godine. Njih 5 tisuća protiv 60 tisuća Osmanlija, ali Gospe na našoj strani, i zato se svake godine trči Sinjska alka. Trkališta ne možemo vidjeti, to je cesta koja se prekrije pijeskom kada se trči alka, ali ispred trkališta je skulptura aklar na konju. Puni lijepih utisaka, puni zadovoljstva okrijepljenog tijela i duše vratili se u našu Istru. I što na kraju reći? Nadamo se da ćemo i dogodine na neko hodočašće. Za dušu i tijelo! Hvala Bogu i Gospi Sinjskoj što su nam dali mnogo više nego što smo se usudili pitati ( a nismo ni zaslužili). Hvala od srca! (LJČ)

(Galeriju slika možete pogledati u foto galeriji)

Još smo pod dojmom našeg boravka u Labinu. Dojam je snažan jer je dotaknuo naše najdublje strune, one... duhovnog bića. Dojam još treperi jer je pojačan vašom dobrotom i duhovnim ozračjem koji kod vas vlada. Crkve u gornjem i donjem Labinu su poput starinskih crkvica u kojima se čuju pradavne molitve i pjesme vaših pređa... Nama su bile nadahnuće na misi i koncertu. I još nešto.... svaka pjesma ima svoju dušu, duhovnu dimenziju, osobito crkvena. Kad zbor dopre do tih prostora dogodi se pjesma, umjetnost, ljepota, a auditorij čuje nebesku glazbu. Zato osobito poštovanje izričemo slušateljstvu. Bez uzajamnih vibracija izvodioca i vas slušatelja "nebo se (ne bi) spustilo na zemlju". Svi mi u zboru oduševljeni smo vašom analizom našeg boravka u Labinu. U našem ćemo se gradu njome hvaliti, naročito pred poglavarstvom.

Još jednom zahvaljujem svima vama, gradu Labinu, a naročito župniku don Blažu Bošnjakoviću.

Srdačan pozdrav,

Ivo Nižić