Križni put na Skitači
Godine 2003., dok je župom Skitača upravljao pok. vlč. Jakov Miličić, a dekan bio vlč. Željko Zec, došlo se na ideju da se na brdu Skitača u korizmi, 1. ili 2. nedjelje u 15 h, održi Križni put za cijeli labinski dekanat. Za vrijeme upravljanja don Ivana Mlikote, postavljeno je 14 drvenih križeva koji simboliziraju Isusovu patnju, muku, hod prema Golgoti i raspeće. Križni put završava na vrhu brda gdje je otprije postojao betonski križ kojega su mještani Skitače postavili za svoj blagdan Križevo (3. svibnja).
Tradicionalno se svake godine na tu korizmenu nedjelju okupi veći broj vjernika iz čitavoga dekanata a nakon pobožnosti Križnoga puta nastavlja se druženje u obližnjem Planinarskom domu. U slučaju nepovoljnih vremenskih prilika, Križni put se odgađa na neku drugu korizmenu nedjelju.
Jubilarne, 2000.–te godine od rođenja našega Spasitelja Isusa Krista, dogodio se snažni zamah, jedna duhovna obnova na razini cijele Katoličke Crkve, tako i u Labinskom dekanatu. Nešto se od toga pretvorilo u tradiciju. U ovom Dekanatu u tradiciju se pretvorila korizmena pobožnost Križnog puta. Te godine izabrana je Skitača kao najpogodnija destinacija za molitvu u prirodi.
Skitača je mjesto udaljeno oko 15 kilometara od Labina. Izgrađena je na jednoj od najviših kota Labinštine, na proplanku 425 metara nadmorske visine. S nje se odlično kontrolirao ulaz u Riječki zaljev i zato je strateški bila važna za Austougarsku i za Italiju. Odatle se topovima i haubicama tuklo po nepoželjnim brodovima i brodicama, ali se i s mora uzvraćala artiljerijska vatra pa je brdo bilo preorano od granata. Na platou ispred crkve Svete Lucije nalazi se spomenik granati, a korak – dva dalje i spomenik „palim borcima” iz II.svjetskog rata. Skitača je vjerojatno osnovana kao naselje u 15. stoljeću kad su izbjeglice bježale pred Turcima. Odatle bi potjecalo i ime: skitnice- ljudi koji se sele. Skitača je bila od davnine naseljena: u njenoj okolici nađeni su arheološki ostaci čak iz brončanog doba. U 16. stoljeću tu žive Istrorumunji, vlahi. Od 1632.godine Skitača je jedno od crkvenih središta Labinštine. 1869. godine bilo je 576 stanovnika, a 1921., nevjerojatnih 1.080. Kad je za župnika došao 1948., tada mladi svećenik, kasniji porečko-pulski biskup, Antun Bogetić, na Skitači je našao 183 stanovnika, od čega je bilo više od stotinu djece i mladih. Tu je bujao život. Ljudi su živjeli od stočarstva i poljoprivrede i malo od ribarenja. Jedna svedokinja toga doba pričala je svojoj kćeri da je sav obronak bio ispunjen samo ovcama. Vidjelo se samo ovce i kamen.
Vlč Bogetić je bio svjedok kad je 1950-tih prvi Skitačan otišao u Ameriku i onda su malo pomalo sve više i više počeli odlaziti drugi za njim: povlačili su jedni druge… a poslije su se iseljavali i u druge države i mjesta pa i u bliže gradove Rašu i Labin. Do 1970.-te gotovo su se svi iselili. Danas je na Skitači samo jedan čovjek koji tu stalno živi od rođenja i jedna mlada obitelj koja se doselila prije par godina. Ostale su ruševine i neke kuće koje dolaze nasljednici čuvati od trajne propasti, a neke se obnavljaju u turističke svrhe.
Skitača je zanimljiva planinarima, pješacima, biciklistima, motoristima, automobilistima… i nama hodočasnicima.
Dakle, križni put se počeo moliti u korizmi 2000.-te i traje neprestano do danas. Ispočetka se išlo iz crkve Svete Lucije do vrha brda gdje je davno već postavljen križ. Muškarci su nosili velike i teške slike križnog puta, svaki po jednu postaju, zaustavljajući se otprilike na jednakom razmaku. Slike su bile iz crkve Svetog Nikole u Drenju. Nosio se križ sa znakovima muke. Ministranti su nosili uz križ zapaljene baklje. Kako se to uvijek događa u drugom ili trećem mjesecu znalo je biti jako vjetrovito – burno, hladno, ledeno… ali i sunčano, toplo, lijepo… Odmah se osjećala potreba da se trajno označe i izgrade postaje, ali se to dogodilo tek 2015. godine za župnikovanja don Ivana Evanđeliste Mlikote. On i njegovi suradnici su napravili hrastove križeve s oznakama postaja i učvrstili ih u tlo, pa su zbog toga ostali ti križevi vizuelno preniski. Trasa kojom su išli, ispala je kratka pa su postaje poredane pregusto. Zbog toga smo ove godine prišli obnovi postaja i produženju trase. Napravljene su stope od betona po uzoru na već postojeći krajputaški betonski križ (koji se nalazi između sadašnje VII. i VIII. postaje s desne strane puta). Križevi su obnovljeni: svježe lakirani i ugrađeni u postolja tako da uz malu brigu (da se svakih par godina obnovi lak) mogu trajati godinama. Župnik Blaž Bošnjaković je izrekao želju da bi se za slijedeću jubilarnu godinu, a to će biti 2033., kad će se slaviti 2000 godina od smrti i uskrsnuća našega Spasitelja Isusa Krista, postavili na ova postolja kameni ili betonski križevi.
U izradi su sudjelovali: tvornica cementa Koromačno s donacijom 9000 kg mješavine za beton, prijevoznik Belušić donacijom prijevoza , Savo Kuharić donacijom materijala za izradu kalupa za betonažu postolja, g. Đani Petrović izradom kalupa i kasnije ugradnjom križeva u postolja, vlč. Wojciech Wlaszlo – župni vikar, Blaž Bošnjaković – župnik i Dragan Novak – laik- radnik kojega su unajmili za pomoć na najtežim dionicama. Župnik je zahvalio g. Borisu Česniku koji je izvršio kombijem prijevoz obnovljenih križeva i pomogao u montaži istih na postolja. Zahvalio je i obitelji Škopac koja je posudila autoprikolicu kojom je vožen gotovi beton do mjesta ugradnje. Također i g.Loretu Bartoliću koji mu je pomogao locirati slobodan prostor za nove postaje. Potrošeno je cca 2.752,00 kn. Kad je župnik najavio lani namjeru rečenih radova skupilo se 500,00 kn, jedna osoba je još dala 400,00 kn i sada je skupljeno još 682,00 kn. Tako se ovdje uz dosta truda i „uz pomoć dobrih ljudi” kako je napisao na kraju svoga djela don Mlikota, malo pomalo događaju velike i lijepe stvari. A iznad svega velika hvala dragom Bogu, uz sve ostalo, za prekrasno vrijeme, a onda i svima spomenutim dobročiniteljima.
{gallery preview_width=170 preview_height=257}razno/krizni-put{/gallery}