1. studenog Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se već nalazi u u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Zbog nemogućnosti da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva ovom jednom svetkovinom časti sve svete. Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. stoljeću isti je blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a sto godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svim bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. Tako je taj negdašnji poganski spomenik dobio naziv: “Sancta Maria ad Martyres - crkva svete Marije i svetih mučenika“. Papa Grgur IV. premjestio je godine 835. svetkovinu Sviju svetih na 1. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, o čemu nam u XII. stoljeću svjedoči Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u činjenici da je po završetku žetve i berbe mnogo lakše bilo osigurati neophodnu hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.

Na samu svetkovinu u podnevnom nagovoru 1965. godine papa Pavao VI. Istakao je... “ova dva dana - blagdan svetih i spomendan pokojnih praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega. Misao potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Gospa Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjeg i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu”.

(Josip Antolović DUHOVNI VELIKANI - Sveci Katoličke crkve II: FTI 1998)

Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenoga.

Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše “u znaku vjere” - kao vjernici daje važno mjesto. U svakoj misi u euharistijskoj molitvi ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih. Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi benediktinskog opata iz Clunyja, sv. Odilona 998. god. Svršetkom prvog tisućljeća već se u mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.

Time je bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi... osim Crkve hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje “u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo”.

Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrijednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kud i kamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tome nam majka Crkva daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena. (DK)

Zanimljivost na Labinštini je kako se zadržao običaj blagoslivljanja grobova na Dušni dan u Skitači, Drenju i Sv. Lovreču gdje vjernici osobit značaj daju upravo tome danu kada se posebno sjećaju svojih vjernih mrtvih.  

 

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.