Teško je nositi križ
Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. “Njima je dobro”, gunđao je čovjek u tramvaju, stisnut i bez daha. “Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!” Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakidašnje jadikovke siromašnog čovjeka. I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
“O, to si ti, Gospodine!” reče čovjek iznenađen. “Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.”
Gospodin se blago nasmiješi: “Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.”
Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanstveni izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
“To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.”
Čovjek radosno skine svoj i počne prebirati izložene križeve. Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći i neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor. Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge upotrebe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne: “Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!”
A Gospodin mu obrati blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.
“Možemo biti sretni trpeći, ali ne trpjeti ne znači biti svetac.” (Madeleine Debrel)
“Križevi u životu čovjeka jesu kao povisilice u glazbi: oni uzdižu!” (Beethoven)
Ljudevit Anton Maračić