Što je Advent ili Došašće?
Adventus (dolazak) značio je u staroj Grčkoj godišnji dolazak božanstva u svoj hram. U političkom rječniku ova je riječ označavala prvi službeni posjet neke poznate ličnosti. U prvih kršćanskih pisaca adventus je označavao dolazak Kristov među svoje vjernike, slično kao i pojmovi natale i epihania.
1. Priprava na Božić na Zapadu se prvo bilježi u Galiji i Španjolskoj. Trajala je tri tjedna i vrlo je vjerojatno da se uklapala u pripravu na krštenje koje se podjeljivalo na Bogojavljanje, tako da bi došašće bilo „božićna korizma”. Sabor u Zaragozi 380. određuje da vjernici revnije dolaze u crkvu od 17. prosinca do Bogojavljanja Rimu se došašće pojavljuje tek u drugom dijelu 6. st. Dvostruki je smisao rimskog došašća. S jedne je strane to priprava na Božić, a s druge strane je to radosno iščekivanje konačnog Gospodnjeg dolaska na koncu svijeta. Zanimljivo je da su se prema Misalu Pija V. svakog običnog dana u došašću uzimali isti obrasci molitava i čitanja, tako da su svećenici cijelu misu znali napamet. Pa ipak, ljudi su hrlili na zornice!
2. Na Istoku nemamo došašća u zapadnom smislu. U bizantskom obredu se u nedjelju koja prethodi Božiću spominju „svi Oci koji su tijekom stoljeća bili Bogu mili, od Adama, sve do Josipa, zaručnika Djevičina”. U sirijskom se obredu 4 ili 5 nedjelja prije Božića nazivaju nedjelje navještaja: navještaj Zahariji, navještaj Mariji, pohođenje Marijino, rođenje Ivana Krstitelja, navještenje Josipu.
3. U današnjoj je liturgiji došašće podijeljeno na 2 dijela. Do 17. prosinca prevladava tematika drugog, konačnog dolaska Kristova, a od 17. do 24. prosinca pada bliža priprava na Božić. Svaki dan ima vlastitu misu. Dva su predslovlja. Prvo spominje dva dolaska Isusova, a drugo samo onaj prvi.
Valja paziti kod svagdanjih čitanja. Naime, lekcionar donosi čitanja za svaki dan sve do konca trećega tjedna došašća. Međutim, 17. prosinca pa nadalje uzimaju se čitanja naznačena po datumima. Ona imaju prednost pred prethodnim čitanjima. Npr. ako se poklopi 17. XII. (ili bilo koji drugi dan nakon 17. XII.) s nekim danom trećega tjedna došašća, onda 17. XII. i dani koji slijede imaju prednost. To vrijedi i za Časoslov i za Misal. To je zbog toga što došašće nema uvijek isti broj dana. Došašće, naime, uvijek ima 4 nedjelje, ali ne nužno i puna 4 tjedna.
I božićnom blagdanu prethodi vrijeme priprave, koje po latinskoj riječi adventus, dolazak (Gospodina Isusa Krista) , nazivamo došašće. Njegovi prvi tragovi nalaze se u Galiji i Španjolskoj, gdje zbog tjesne povezanosti s Bizantom Bogojavljanje bijaše najstariji blagdan Kristova rođenja i kroz određeno vrijeme također važan dan krštavanja, koji je, poput vazmenog bdjenja imao također pripravu od četrdeset dana. Budući da subota, prema istočnom običaju, nije bila posni dan, priprava je obuhvaćala osam tjedana i počimala sutradan nakon 11. studenog ( Korizma svetog Martina = Qadragesima sancti Martini).
Rimski sakramentar Grgura I. poznavao je za grad Rim četiri nedeljne i tri kvatrene mise s obilježjem došašća. Središnja se misao ne odnosi na Kristov ponovni dolazak, već na njegov “dolazak u tijelu”.
U Galiji je bilo drugačije. Pod utjecajem misionara u prvom je planu bilo eshatološko iščekivanje te je došašće postalo pokorničko vrijeme. Liturgijska odjeća ljubičaste boje, izostavljanje Slave, Aleluje i Tebe Boga hvalimo. Neke od tih pojedinosti prodrle su tijekom 12. stoljeća i u rimsku liturgiju. Rim je ipak sačuvavši blagdanski poklik Aleluja, dao razumjeti da u došašću ne vidi neko osobito pokorničko vrijeme. Rimsko riješenje za četiri nedjelje u došašću tek se postepeno nametnulo. Milano ima još i danas šest nedjelja u došašću.
ONKG vide dvojak značaj došašća: to je vrijeme priprave za Božić i iščekivanje Gospodinova dolaska na svršetku vremena. “Iz obadva razloga vrijeme se došašća nameće kao vrijeme predana i radosna iščekivanja” (br 39). ONKG razlikuju nadalje dva razdoblja došašća: vrijeme od 17. do 24. prosinca usmjereno je na poseban način proslavi Božića, a prethodno vrijeme, međutim, više Kristovu eshatološkom povratku, s tim da se i u jednom i u drugom Kristovu razdoblju isprepliću oba vida. Uopće se ne govori o pokorničkom vremenu. Već se ni u Kanonskom zakoniku (CIC) od 1917. nije više zahtijevao post u došašću.
Glede početka došašća vrijedi načelo: prva nedjelja jest ona koja “pada na dan 1. prosinca ili njemu najbliže” (ONKG40), tj između 27. studenog i 3. prosinca.
Misna liturgija četiriju nedjelja određena je bitno njihovim evanđeljem: drugi se tekstovi u većoj ili manjoj mjeri odnose na tu tematiku. Daje se prednost čitanjima iz Izaije te odlomcima o Ivanu Krstitelju. I jedan i drugi pravi su “propovjednici došašća”. Posebnost predstavlja i treća nedjelja došašća (Gaudete) koja se svojim radosnim obilježjem i liturgijskom odjećom ružičaste boje javlja kao neka paralela četvrte nedjelje u korizmi.
Misna liturgija običnih dana došašća također je obogaćena. Dok prije reforme ovi dani nisu imali nijedan vlastiti obrazac za misu, sada pak svaki dan druge faze došašća ima svoje vlastite tekstove, dok obični dani prvog razdoblja imaju tjedni niz tekstova koji se ponavljaju, tako npr. svaki ponedjeljak ima iste tekstove osim zborne molitve i biblijskih čitanja: ti su tekstovi različiti za svaki dan. Ferijalni dani od 17. do 23. prosinca posebno su obogaćeni i time što su poznate O – antifone iz liturgije časova (za hvalospjev Veliča – Magnificat) uvrštene u misne formule kao retci pjesme pred evanđelje. One povezuju hvalbeni poklik očekivanom Mesiji sa zazivom da nam njegov dolazak bude na spasenje.
Mise zornice koje su se dosad često slavile u radne dane došašća i bile dobro posjećene, izvorno su nastale kao zavjetne mise na čast Majke Božje u subote došašća; one se mogu i nadalje slaviti u obične dane došašća.
Pučki običaji u došašću djelom se odnose na iščekivanje Božića (adventski vijenac i adventski kalendar, traženje skloništa, nošenje Marijine slike u predbožićnoj devetnici, Barbarine grančice), a djelomično oponašaju pretkršćanske predaje u prigodi zimskog solsticija. (mag.theol. Dragan Karlić)