Davanje bez računice

Jednom je, kaže priča, neki ministar sjedio na rubu gradskog vodoskoka, pa je milovan toplinom jesenskog sunca, zadrijemao i pao u vodu. Prolaznici su mu nastojali pomoći pružajući ruke: “Daj ruku!” vikali su. Ali on nije htio ni čuti i nije htio prihvatiti pružene ruke. Tada se nađe tamo i čovjek koji je poznavao ministra te im kaže: “Ljudi, čovjek je od rođenja naučio samo uzimati i primati, pa ne zna što znači riječ davati.”

Tako govoreći pruži svoju ruku i reče: “Ekscelencijo! Primite moju ruku.” Istog trena ministar prihvati pruženu ruku i izvuče se iz kliske kamenice. Podno istog vodoskoka stajao je divan natpis: “Tako je lijep i jednostavan moj život: dajem, uvijek samo dajem.” Aluzija se nije odnosila na ministra nego na izvor, iz kojega je dotjecala voda u kamenicu.

Svatko prima koliko daje. Ako daješ mržnju i ravnodušnost, vratit će ti se istom ili još većom jerom. Ako pružaš pažnju i ljubav, bit ćeš okružen istim ili dubljim osjećajem. Nitko se ne približava trnju koje bode, ali se svima sviđa blizina ruža, koje šire svoj miris i ljepotu. Svaki prima ono što daje.

Ljudevit Anton Maračić